Naša priča
Talijanska okupacija je završila, ali oko malenog otoka usred Jadranskoga mora kružili su britanski razarači i topovnjače, njemački brodovi i podmornice, magnetske mine i zrakoplovi. Te se godine nije smjelo „u ribe“. Doručkovala se blitva, ručali su se priljepci i ježinci, večerao se krumpir. S dolaskom zime, uskoro je svega nestalo. Kopno je bilo daleko. Višanima je nedostajalo hrane, ali još od doba Dionizija Sirakuškog imali su nešto drugo.
Stoljećima poslije, Višani nona Franka i dide Jure natočili su svoj plavac u bocun i krenuli u susret britanskim vojnicima, Englezima, Škotima, Velšanima, momcima s dalekog otoka u Atlantiku, koji su na Visu štitili tajnu savezničku zrakoplovnu bazu.
Svoj su plavac, plod moćnog sunca i pješčanog tla, s vojnicima razmjenjivali za hranu.
Plavac za suhi vojnički obrok.
Bocun vina vrijedio je kao konzerva mesnog doručka, bomboni u sjajnom celofanu, vrećica kakaa ili paket suhih keksa. Oko cijene se tvrdo pregovaralo, a najvještiji je bio dida Jure. On je na ratištima Prvog svjetskog rata, u Karpatima i Galiciji, savladao uvijek korisnu vještinu pregovaranja i pokoju stranu riječ.
Razmjenom je kakao dospio u kozje mlijeko.
Taj je egzotični prah bio prva mrva čokolade koju su djeca none Frone ikad kušala.
A vojnici, momci iz Manchestera, Leicestera, Uista, Cardiffa…, iznureni ratom, okruženi krvlju, napokon su predahnuli. Plavac mali s pješčanih terena Milne, Vošćica, Ljubišća i Tihobraća polja smirio je strah i podsjetio ih na sve lijepo i dobro, na ono za što se bore.
I tako je sklopljen još jedan savez.
Otada su otočani, Višani i Britanci, razmjenjivali vino za hranu, suhi vojnički obrok za plavac, pa su i te, 1944. godine izvojevali još jednu pobjedu. Pobjedu nad gladi i beznađem.
Velika pobjeda na malenom otoku usred Jadrana.